Evropski iskorak u naoružavanju Srbije, BiH može samo zabrinuto posmatrati

Raketa koju je Srbija nabavila od Kine (CM-400) predstavlja krunu kineskog razvoja zračno lansiranih balističkih raketa, odnosno raketa zrak-zemlja, kaže u razgovoru za portal !Odgovor vojni analitičar, novinar portala Klix Dean Džebić.

Bosna i Hercegovina, ranjiva zemlja u prvom susjedstvu Srbije, može samo da posmatra razvoj događaja.

Ovakvo naoružanje se koristi za uništavanje vojnih ciljeva najviše vrijednosti, kao što su komandno-komunikacijska čvorišta, sistemi protuzračne odbrane, kapitalna površinska vojna plovila kao nosači aviona ili raketni razarači/krstarice, ali i podzemni objekti različite namjene.

„Ovaj tip raketa se ispaljuje sa višenamjenskih lovaca ili strateških bombardera nakon čega raketa okomitim letom izlazi iz atmosfere preko 30 kilometra nakon čega se na cilj vraća brzinom od otprilike 5 maha [1 mah = 225 km/h]“, objašnjava Džebić dodajući da je to brzina koja graniči sa hipersoničnim brzinama.

Ove balističke rakete u odnosu na rusku inačicu, Kh-47M2 Kinžal, djeluje kao „anemičnija, ali i prilagodljivija verzija“.

„Sa masom od 900 kilograma ona može biti nošena odnosno integrisana na manje avione kao što su srbijanski lovci MiG-29. Raketa je predstavljena 2012. godine na aeromitingu u Zhuhaiju prilikom čega je najavljeno da će raketa imati dva tipa bojevih glava i to visokoeksplozivnu od 150 kilograma i penetracijsko-probojnu od 200 kilograma“, kaže Džebić.

Ovakav tip raketa, zbog svog sistema navođenja, prepoznavanja cilja i preciznosti s greškom manjom od 20 metara, izuzetan je izazov protuzračnim odbranama.

„Ukrajinska protuzračna odbrana, u prosjeku, od 10 zračno lansiranih balističkih raketa Kh-47 KhM2 sa američkim sistemima Patriot, uspjeva presresti ne više od četiri rakete“, pojašnjava Džebić.

Nabavka ovih raketa možda djeluje iznenađujuće, ali nju je nedavno najavio načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Milan Mojsilović, kazavši će Srbija poklopiti i zračnim platformama domet do preko 300 kilometara, što se u potpunosti uklapa u mogućnosti kineskih raketa. Uz to Vojska Srbije već ima mogućnost takvog dometa s izraelskim artiljerijsko-raketnim sistemima PULS, za koje je Srbija nabavila rakete Predator Hawk dometa 300 kilometara sa bojevom glavom od 160 kilograma.

„Čini se da je režim Aleksandra Vučić zabio oštri dio šestara u centar Srbije i zaokružio državnu teritoriju prečnikom od 300 kilometara na kojem Vojska Srbije treba da održava strateški perimetar mogućnosti izvođenja dubokih udara na tom dometu. Zračno lansirana balistička raketa CM400AKG je ofanzivno oružje, nikako defanzivno ma šta srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić pokušao objasniti“, ističe naš sagovornik.

Kako se ove rakete lansiraju iz zraka, sa aviona, njihov domet u praksi je često veći od deklarisanog.

„Avion daje početno ubrzanje i povećani domet jer se raketa lansira na velikoj početnoj visini i pri velikoj početnoj brzini koju osigurava letjelica. Prema nekim procjenama svako zračno lansiranje u povećanje napadnog ugla povećava domet između 20 i 40 posto, ali postoje velike oscilacije“, kaže on.

Tako, naprimjer, domet ove rakete, lansirane sa jednog od 14 srbijanskih MiG-ova, može donijeti i mogućnost dubokog udara na preko 600 kilometara.

„Mi ne znamo kakva je budućnost evropske i regionalne sigurnosne arhitekture zbog čega nikad ne treba isključiti mogućnost upotrebe ovih raketa kako na minimalnim tako i na maksimalnim dometima“, dodaje Džebić.

Kina je ovom prodajom ispoštovala pravila međunarodnog Sporazuma za kontrolu projektila, ali, šire gledano, „cilj Kine u kontekstu prodaje raketnih sistema, bespilotnih letjelica i sistema protuzračne odbrane Srbije jeste ući na evropsko tržište i 'potući se' s evropskim i američkim proizvođačima nudeći slične sposobnosti za manje novaca“.

„U tom pogledu Kina traži tržište među zemljama koje su bivši korisnici ruske odnosno sovjetske opreme koju više gotovo pa nije moguće remontovati ili modernizirati zbog četverogodišnje okupacije ruskog vojno-industrijskog kompleksa ratom u Ukrajini. Srbija je pionir u pogledu nabavke kineskog naoružanja kad govorimo o evropskim državama“, objašnjava Džebić.

Mjesto Bosne i Hercegovine u ovakvom realnom razvoju događaja – gdje je i Hrvatska nabavila 12 višenamjenskih lovaca Rafale F3R za koje želi nabaviti krstareće rakete Scalp od 300 do 500 kilometara – jeste mjesto gledaoca u solidnom air showu.

„Odgovor 'naših vlasti', izuzev poziva na sastanke sa delegacijama NATO-a, u ovoj ustavno-pravnoj konstelaciji i položaju sistema odbrane koji je zarobljen, može biti vrlo impotentan i anemičan. Budućnost savremenog ratovanja pokazuje da će se rat voditi iz zraka jednako koliko i na kopnu. Sistemi protuzračne odbrane Oružanih snaga BiH tipa 2K12 KUB-M sa dometom ispod 18 kilometara, posadama koje nisu ispalile raketu godinama, na poligonima u Rumuniji i Bugarskoj – ne mogu pratiti tehnološku trku u kojoj su evropske pa i balkanske armije“, upozorava Džebić.

On dodaje da političari iz entiteta Republika Srpska odbijaju svaki vid nabavke naoružanja i modernizacije koji prevazilazi opremu koja dolazi putem donacija.

„Opasno je i naivno pozivati se na sporazume o kontroli naoružanja, kako regionalnim tako i globalnim okvirima, u današnjem svijetu koji karakterizira otopljavanje zamrznutih konflikata koje tope raketni motori“, naglašava.  

Ovom kupovinom Srbija postaje uz Rusiju jedina država čije ratno zrakoplovstvo u Evropi raspolaže operativnim zračno lansiranim balističkim raketama.

„Evropska ratna zrakoplovstva u odnosu na rusko i srbijansko koriste krstareće rakete Taurus, Scalp i Strom Shadow koje imaju drugu 'filozofiju upotrebe'. S druge strane, Srbija odavno postaje ono što se u teoriji međunarodne sigurnosti naziva sigurnosna dilema, zapravo emiter više različitih sigurnosnih dilema. Diverzifikacija tipova i vrsta oružja i vojne opreme koja se nabavlja iz nekoliko zemalja, osigurava Srbiji teško uhvativ tempo u spirali regionalnog naoružavanja“, pojašnjava.

Vučić, zbog sjećanja javnosti na NATO-ove operacije, u narodu ima apsolutnu podršku za nabavku naoružanja, pogotovo sistema protuzračne odbrane ili artiljerijsko-raketnih sistema.

„Crnoj Gori, Hrvatskoj, Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj ova kao i svaka druga nabavka koju provede Srbija, zbog i dalje čvrstog Člana 5. [NATO-ovog] Washingtonskog sporazuma – ne predstavlja prijetnju prvog ranga. Međutim, iz pozicije Bosne i Hercegovine pa djelimično i Kosova, ove nabavke održavaju adute i alate kojima se na suptilan način vrši psihološki pritisak na prostore gdje Evropska unija i političari djeluju uglavnom saopštenjima”, zaključio je Džebić.