Epski bijes i temelji Zapada

Američko-izraelska vojna akcija protiv Irana nosi kodno ime “Epski bijes”. Lako otkrivamo aluziju na Ilijadu, čiji prvi stih glasi:

μῆνιν ἄειδε θεὰ Πηληϊάδεω Ἀχιλῆος

Bijes mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina…

Ovo μῆνιν (osnovni oblik: μῆνις) Tomo Maretić prevodi kao “srdžba”, a Miloš Đurić kao “gnjev”. Moglo bi se prevesti i kao “jarost” ili “žestina”. Zanimljivo je i da se “bijes” u ostatku teksta Ilijada označava kao μένος ili χόλος, a vrlo rijetko sa ovim početnim μῆνις.

Bijes je emocija koja se najčešće javlja među junacima Ilijade. Ali ispoljavaju je samo oni koji zauzimaju najviše pozicije u političkoj hijerarhiji. Oni koji nisu najviši nosioci vlasti nikada ne ispoljavaju bijes.

Kada neko učini nešto protiv volje ili koristi ahejskog kralja Agamemnona, sigurno će ga učiniti bijesnim. Primjera radi, kada na samom početku epa prorok Kalhas kaže da je Agamemnon kriv zbog kuge, koja je pogodila ahejsku vojsku, potonji je van sebe.

Atrejev sin Agamemnon, junak moćan daleko,
turoban, mračno mu srce veoma se napuni srdžbe [μένος]

Neće nas iznenaditi, kada u rječniku pročitamo da ovo μένος, osim “srdžbu” označava i “silu”, “snagu”, itd. Bijes ispoljavaju samo snažni, oni koji raspolažu silom.

Kada slabima neko uradi nešto što im nije po volji, oni također osjećaju bijes. Ali ne smiju da ga ispolje, jer bi time jake izazvali na borbu na život i smrt, što slabima nije u interesu. Slabi mogu ispoljiti svoj bijes, samo ako se ujedine, akumuliraju moć i tako nadjačaju jake. Dotad, oni bijes zadržavaju u sebi, čime ga pretvaraju u resentiman, potajnu mržnju (prema jakima). Umjesto izravno, slabi se svete neizravno, putem morala: izlažući u svojim moralnim učenjima preziru jake, koje nemaju obzira prema (“nama”) slabima. Ako je revolucija fizičko ujedinjenje slabih protiv jakih, onda je moral duhovno ujedinjenje slabih protiv jakih.

Znajući da će kazavši istinu izazvati kraljev bijes, Kalhas isprva ne želi ni da kaže zašto se kuga pojavila:

Jer ja se bojim da ću razgnjevit’ junaka što moćno
Svim Ahejcima vlada, i svaki ga sluša Ahejac
Kralj je moćniji kad se na slaba srdi čoveka

Kalhas objašnjava da je kuga pogodila ahejsku vojsku zato što je Agamemnon oteo kćerku svećenika Apolonovog hrama tek nakon što mu Ahil, koji se ne plaši Agamemnona, garantuje sigurnost. Dakle, podjela moći je uslov mogućnost iskazivanja istine u jednoj političkoj zajednici. Vidimo na djelu “mnogovlađe” (πολυκοιρανίη), gdje se ne pita samo jedan i gdje se istina može reći, čak i ako najutjecajnijem u vlasti, Agamemnonu, nije po volji.

Ako postoji suština onog što nazivamo Zapad, onda je ja vidim u navedenom otporu despotizmu unutar vlastitih redova.

Tri i po hiljade godina kasnije, vidimo na djelu istu borbu za očuvanje Zapada, za podjelu moći kao, uz ostalo, uslov mogućnosti da se govori istina, čak i ako nije po volji najmoćnijima (američkoj vladi, izraelskom lobiju itd.).

Najprije, kod većine evropskih lidera vidi se ogroman strah pred mogućnošću da će izazvati Trumpov bijes, a sam američki predsjednik ciljano potiče taj strah kako bi što lakše oblikovao ponašanje američkih saveznika, svodeći ih na status vazala. Isto tako, kod većine američkih zvaničnika, vidljiv je ogroman strah pred mogućnošću da izazovu bijes izraelskog lobija, pa da kao Tucker Carlson budu cancelovani, optuženi za antisemitizam itd. Strah od izraelskog lobija je već decenijama u SAD-u ali i na širem Zapadu, dio građanskog bontona.

Kada španska vlada kaže da neće dopustiti korištenje svojih vojnih baza za akciju protiv Irana, američki predsjednik ispoljava svoj famozni bijes i počinje prijetiti obustavom trgovine sa Španijom, čak i nasilnim zauzimanjem tih baza. U tom trenutku, pored njega sjedi njemački kancelar Friedrich Merz, čiji je jedini motiv u tom trenutku da ne preusmjeri Trumpov bijes na sebe. Da nije njemački kancelar, rekli bismo da je jadničak.

Njemačka i francuska vlada su se 2003. suprotstavile američkoj invaziji na Irak, uprkos optužbama da time podrivaju koheziju Zapada i da pokazuju da nisu dobri saveznici. Danas, kada je konsenzus na Zapadu da je invazija na Irak bila promašaj, vidi se da su postupile ispravno.

Pošto Španija nije u odnosu na SAD moćna onoliko koliko jeste Ahil u odnosu Agamemnona, znači da je u Sjevernoatlantskom vijeću moć danas manje podijeljena, te je veći strah od (epskog) bijesa i teže je kazati istinu nego na agori, na početku Ilijade.

Jedino rješenje jeste duhovno i fizičko ujedinjenje slabih protiv bijesa hegemona. To znači politički otpor, masovni protesti, nepristajanje na strah.

To prije svega znači spremnost da se govori.

Strah od bijesa uvijek najprije paralizira jezik. Ljudi kalkulišu, izbjegavaju svaku formulaciju, čak i aluziju koja bi mogla naljutiti moćnog. Tako nastaje atmosfera u kojoj se svi prave da ne vide ono što vide i da ne znaju ono što znaju. U takvoj atmosferi istina nestaje, a politička zajednica prestaje biti slobodnom.

Da epskom bijesu ne smije biti pušteno da radi šta hoće, pokazuje i sam kraj epa. Ahil zaboravlja svoj prvobitni bijes, izazvan time što mu je Agamemnon uzeo Briseidu, tek kada ga obuzme drugi, veći bijes – onaj koji u njemu izaziva Hektor, ubivši Patrokla. Kao što znamo, Ahil se sveti tako što ubija Hektora i skrnavi njegovo tijelo, sve dok mu Zeus, koji saosjeća sa Hektorovim ocem Prijamom, ne naredi da prestane s time. Čak i sam Homer okrutnost svog junaka naziva sramotnom, iako, recimo, dotad uglavnom hvali sva okrutna ispoljavanja snage.

Dakle, Ahil ne obuzdava sam svoj bijes, već biva obuzdan s nebesa, kao što će, u konačnici, na lakši ili teži način, biti obuzdan epski bijes svakog moćnika na zemlji. Ahilov epski bijes je obuzdan time što je on prihvatio naredbu da prestane skrnaviti Hektorovo tijelo. Epski bijes Amerike obuzdavan je njenim zaglavljivanjem u “beskrajnim ratovima” u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku. Trumpov epski bijes također će biti stišan, samo ostaje da se vidi na koji način.

Ispoljavanje bijesa je često ispoljavanje slobode i time je primamljivo, bolje svakako od resentimana, ali bogovi, koji su u Ilijadi moćniji od ljudi, znaju da je on, ako je neobuzdan, jedna vrsta hibrisa, što znači – put u propast, te ga ne dopuštaju.