Kriza geopolitičkog razmišljanja: Njemačka u sjeni Amerike

Ratovi u Ukrajini i na Bliskom Istoku još jednom su pokazali da Evropa nema jedinstven odgovor na američki hegemonizam i nastojanje Trumpove administracije evropske države podredi američkoj vanjskopolitičkoj volji. U ovakvu situaciju su se evropske države dovele zbog višedecenijskog indolentnog ponašanja, na sigurnosnom planu polažući nade u bezuslovnu američku odbranu u slučaju bilo kakve opasnosti.

Naročito je zanimljivo njemačko podređivanje vanjskopolitičkim aspiracijama SAD, koje u ovom geopolitičkom trenutku polahko dolazi na naplatu. Njemačka vanjska politika se u prethodnim decenijama fokusirala na izvoz i jačanje industrije, što se pokazalo kao poprilično dobar recept za kreiranje ugodnog životnog ambijenta za građane Njemačke. Ova zemlja je dugo važila za državu mogućnosti, što istini za volju mnogima i danas predstavlja. Međutim, daljnji rast Njemačke poprilično je neizvjestan uslijed geopolitičkih izazova za koje se njemačke vlasti nisu pripremile.

Ruska invazija na Ukrajinu za Njemačku je prijelomni geopolitički događaj, koji je u značajnoj mjeri odredio smjer kojim će ova država ići. Koliko god da je Njemačka podređena volji saveznika, u prvom redu SAD-a, činjenice ukazuju na to da se njemačko okretanje leđa Rusiji ne može okarakterisati kao dobar potez.

Koliko je u prethodnim decenijama za njemačku industriju bio važan prisan odnos sa Rusijom, detaljno pojašnjava njemačko-britanski istraživač geopolitičkih previranja Wolfgang Munchau knjizi Kaput: kraj njemačkog čuda. Munchau hronološki pojašnjava veze njemačkih zvaničnika sa Moskvom u prethodnih dvadesetak godina, pojašnjavajući kako su njemačko-ruske veze doprinijele jačanju njemačke industrije.

Pionir njemačko-ruske saradnje bio je nekadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder, koji se u odnosima s Rusijom fokusirao na izgradnju jakog savezništva u domeni energetike i drugih ruskih resursa bitnih za njemačku privredu. Schröderova zamisao nije bila potpuna orijentacija Njemačke prema Rusiji, već pozicioniranje njemačke politike na dovoljnoj distanci između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, ali s jasnim ciljem dobijanja jeftinog ruskog gasa, krucijalnog resursa. Schröder, ali i neki njegovi nasljednici, znali su da je njemačka politika gašenja nuklearnih elektrana “osudila” njemačku vanjsku politiku na prisnu saradnju s Rusijom.

S druge strane, Rusiji Vladimira Putina i Dimitrija Medvedeva ovakva konstelacija odnosa donosila je profit. Imali su sigurnog kupca, te otvoreno tržište unutar Njemačke, prije svega za investicije svojih oligarha. Schröder je znao da ovakvo djelovanje može koristiti ne samo Njemačkoj nego i njemu lično, pa je nakon izlaska iz politike aktivno radio na jačanju rusko-njemačkih odnosa. Naprimjer, Schröder je bio taj koji je pomogao fudbalskom klubu Schalke 04 iz Gelsenkirchena da putem ruskog kapitala izbjegne stečaj tokom 2007. godine. Schröder će potom ući u upravne strukture Gazproma.

U saradnji s Rusijom istakao se i Frank-Walter Steinmeier, ministar vanjskih poslova Njemačke u dva navrata (2005–2009 i 2013–2017). I kancelarka Angela Merkel također jeste sarađivala s ruskom stranom, ali je njen stav prema Rusiji bio nešto drugačiji od potonjeg dvojca. Shodno tome u njemačkoj javnosti je okarakterisana kao “nevoljni” sljedbenik njemačke politike prema Rusiji.

Početkom ruske agresije na Ukrajinu, Njemačku je zadesila nova realnost. Pojednostavljeno, morala je izabrati stranu, što je rezultiralo reduciranjem odnosa s Rusijom. U međuvremenu je oštećen i gasovod Nord Stream 2.

Izgleda da je njemačko rukovodstvo smoglo snage da se suoči sa realnim geopolitičkim izazovima tek nedavno, kada je kancelar Friedrich Merz u interesantnom govoru istakao kako Nijemci “moraju biti suvereni i nezavisnosti”. Zanimljivo je da je čak u ovom govoru direktno spomenuo da se suverenost i nezavisnost odnose na utjecaj SAD-a. Da Njemačka, ipak, još uvijek nije spremna za vođenje vanjske politike nezavisne od volje SAD-a, potvrđuje nedavni sastanak Trumpa i Merza, nakon kojeg je njemački kancelar istakao: “Trump me još jednom uvjerio da SAD namjeravaju zadržati svoju vojnu prisutnost u Njemačkoj”.

Koliko god Merz i saradnici teže oslobađanju od američkog utjecaja, geopolitička šahovska tabla u ovom trenutku ukazuje na to da Njemačka nije spremna za ključni potez kojem bi promijenili tok igre. Njemačko držanje prema SAD-u refleksija je općeg stanja u Evropi, koja je, uz izuzetak Španije, još uvijek nespremna na bilo kakvo konfrontiranje sa Trumpovom administracijom. Njemačka će u ovom pogledu stagnirati sve dok se ne desi neki veći geopolitički zaokret, koji bi joj omogućio vođenje vanjske politike u smjeru jačanja isključivo svojih kapaciteta.

Dok se takvo nešto ne desi, Njemačka će se morati suočavati s realnošću i realpolitikom. Naprimjer, Njemačka je nekada Kini prodavala industrijske mašine, a Kina, nakon godina razvoja, te iste mašine sada sama proizvodi. Kini se danas Njemačka čini interesantnom kao područje za mogući razvoj vlastitih investicija, koje su započele još u vrijeme kada je Scholz bio gradonačelnik Hamburga, a sasvim sigurno su svoj zenit doživjele realizacijom projekta “Pojas i put” u njemačkom gradu Duisburgu.

Wolfgang Munchau ovakav duh u njemačkoj politici naziva “sindromom njemačkih političara koji imaju nedostatak geopolitičkog razmišljanja”. Država u kojoj su se geopolitička promišljanja razvijala i etablirala krajem 19. i početkom 20. stoljeća, uz sve svoje kapacitete, trenutno je nesigurna u svoju egzistenciju bez SAD-a. Dok kreatori njemačkih politika ne počnu drukčije razmišljati, Njemačka će u novim odnosima sve više imati ulogu objekta a ne subjekta.