Francesa Albanese: Kako Zapad brani status quo umjesto međunarodnog prava

Piše: Francesca Albanese, za martovsko izdanje Le Monde Diplomatique

Više od dvije godine moj mandat je predmet pažljivo orkestriranih i sve žučnijih optužbi. Francuska parlamentarka me 8. februara lično napala na osnovu manipuliranih izjava, lažno mi pripisujući tvrdnju da je Izrael „zajednički neprijatelj čovječanstva“, iako su meta mojih primjedbi zapravo bile zemlje koje su snabdijevale Izrael oružjem, te tradicionalni i društveni mediji koji su pojačavali genocidnu retoriku [1].

Ne trudeći se provjeriti šta sam stvarno rekla ili ispitati činjenice, francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noël Barrot odmah je proširio ove napade na međunarodnom planu, osuđujući izjave koje nikada nisam dala kao „nečuvene i za osudu“ i najavljujući da će Francuska kontaktirati Vijeće UN-a za ljudska prava kako bi tražila moju ostavku.

Njegove kolege ministri iz Italije, Njemačke i Češke su postupili isto, bez osnovnih provjera. Predsjednik vlade Francuske Sébastien Lecornu je 19. februara ponovio isti zahtjev. Kritika je normalna u javnim funkcijama, posebno kada se radi o ljudskim pravima, ali ova situacija pokazuje nešto zabrinjavajuće: neke države napadaju glasnika umjesto da preispitaju samu poruku.

Ono što je bez presedana i korozivno u ovom napadu na nezavisnu eksperticu koja radi za UN nije samo žestina optužbi i namjerno fabriciranje laži. To je također - i naročito - činjenica da je strategija bila usmjeravana i odobravana na najvišim nivoima države. Prema tome, to više nije samo kontroverza, već je indikativno za propast sistema: onoga izgrađenog na svečanim obećanjima i međunarodnim ugovorima, koji se spominju u vrijeme mira, ali bivaju zakopani kada je njihovu primjenu politički nezgodno provesti.

Za specijalnu izvjestiteljicu imenovalo me Vijeće UN-a za ljudska prava, a ova uloga je dobrovoljna. Svoj mandat sam započela u maju 2022. i traje do 2028. godine. Osma sam osoba na toj poziciji i prva žena koja je obavlja. Prije toga sam radila na zaštiti ljudskih prava, uglavnom u okviru UN-a, posebno u Kancelariji Visokog komesara za ljudska prava (OHCHR) i Agenciji UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom Istoku (UNRWA) u Jeruzalemu, kao i u akademskom istraživanju o Palestini.

Mandat UN-a nalaže specijalnom izvjestitelju da „istraži kršenja principa i osnova međunarodnog prava [i] međunarodnog humanitarnog prava od strane Izraela“, „prima komunikacije, saslušava svjedoke i koristi one modalitete procedure koje smatra potrebnim za svoj mandat“, te „izvještava, sa svojim zaključcima i preporukama, Komisiju za ljudska prava na njenim budućim sjednicama, do okončanja izraelske okupacije tih teritorija“. Kraj izraelske okupacije, koja je počela 1967. godine, stoga je propisani vremenski okvir za ovaj mandat.

Fokus na akcije Izraela nije ni rezultat ličnog izbora niti pristrasnosti: to je posljedica Rezolucije Komisije za ljudska prava 1993/2A, usvojene 19. februara 1993. kao odgovor na gotovo trideset godina okupacije Gaze, Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema. Optuživati me za „nedostatak neutralnosti“ znači namjerno iskrivljavanje ovog mandata. Nijedan od ostalih četrnaest specijalnih izvjestilaca UN-a s mandatom za pojedine zemlje nije bio podvrgnut ovakvim napadima; niko ne optužuje one odgovorne za Afganistan, Rusiju ili Iran da su „opsesivni“ u obavljanju svoje misije. Ipak, kada je riječ o Izraelu, neki političari tretiraju redovno izvršavanje mandata kao grešku koja zahtijeva opravdanje, a ne kao dužnost koju treba ispuniti.

Moj posao je utvrditi i pravno kategorizirati činjenice na okupiranim teritorijama, gdje postoji institucionalizirani dualni pravni sistem: građansko pravo primjenjuje se na izraelske naseljenike, a vojno pravo na Palestince, uključujući i djecu. Izrael je jedina zemlja na svijetu u kojoj se djeca automatski procesuiraju pred vojnim sudovima. Nazvati ovaj sistem aparthejdom nametnutim Palestincima u obliku vojne diktature nije provokacija, već pravni opis. Moji prvi izvještaji UN-u iz 2022. i 2023. dokumentirali su sistematsko ometanje prava palestinskog naroda na samoopredjeljenje, proizvoljno i rutinsko lišavanje slobode te strukturni utjecaj okupacije na djetinjstvo [2].

Samoopredjeljenje utiče na ostvarivanje svih drugih prava: prava na slobodan život kao narod, na izbor vlastitog političkog predstavnika, na upravljanje vlastitim resursima i na izgradnju vlastite budućnosti. Negiranje tog prava ključno je za svaki doseljeničko-kolonijalni projekat. Decenijama su teritorijalna fragmentacija, širenje naselja, ograničenja kretanja, rada, obrazovanja i pristupa pravdi, konfiskacija zemlje, rušenje desetina hiljada domova, blokada Gaze i gotovo 6.000 smrtnih slučajeva - uključujući oko 1.200 djece - kao rezultat izraelskih napada između 2008. i 2022. učinili svaki izgled za slobodan i nezavisan život sve manje vjerovatnim.

Na okupiranim palestinskim teritorijama Izrael je uspostavio zatvorski režim različitog intenziteta i metoda, koji ograničava svaki aspekt svakodnevnog života. Palestinci su stalno pod nadzorom, suočeni s kontrolnim punktovima, zidovima i složenom birokratijom, te su stalno izloženi riziku od hapšenja, proizvoljnog pritvora, torture i drugih oblika okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja. Oni žive u onome što je zapravo zatvor na otvorenom, panoptikum [3].

Završila sam svoj izvještaj o djetinjstvu - najteži i ujedno onaj o kojem se najmanje govori - neposredno prije napada 7. oktobra 2023. i podnijela sam ga ubrzo nakon toga. On se bavi procesom „odjetinjavanja“ (eng. unchilding), termina pozajmljenog od izraelsko-palestinske akademske radnice Nadere Shalhoub-Kevorkian [4], koji opisuje svakodnevnu stvarnost djece lišene zaštite i nevinosti, djece koja odrastaju usred sveprisutnog nasilja, u situacijama u kojima mogu biti ubijena, osakaćena, ostati siročad ili postati svjedoci smrti ili stalnog ponižavanja svojih najmilijih i uništavanja svojih domova. Ignorirati njihov očaj znači odreći se dijela naše ljudskosti i prekršiti najsvetiju obavezu međunarodnog prava: zaštititi djetinjstvo.

Moj izvještaj iz marta 2024., „Anatomija genocida“ [5], koristi isti pristup. On dokumentuje prvih pet mjeseci izraelskih napada na Gazu nakon masakra Hamasa 7. oktobra 2023: ubistva, teške fizičke i mentalne povrede i nametanje životnih uslova osmišljenih da dovedu do uništenja Palestinaca, sve to u kontekstu dehumanizirajuće retorike državnih zvaničnika. U tom periodu Izrael je svoje akcije prikazivao kroz „humanitarnu kamuflažu“, koristeći umirujuće i neutralne izraze kao što su „sukob“, „kolateralna šteta“, „sigurne zone“ i „naredbe za evakuaciju“. Time su pokušali opravdati postepeno uništavanje Gaze i njenog identiteta, kao i potiskivanje sposobnosti Palestinaca da žive kao zajednica, nastanjuju svoju zemlju i čuvaju svoja sjećanja.

U svom sljedećem izvještaju, „Genocid kao kolonijalno brisanje“ [6], pokazala sam kako je ovaj proces proširen na Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem kroz etničko čišćenje, pri čemu cjelina predstavlja logičan vrhunac kolonijalnog projekta doseljavanja: izbrisati kako bi se zamijenilo, uništiti kako bi se prisvojilo.

Nisam sama u donošenju ovih zaključaka. U januaru 2024. Međunarodni sud pravde (ICJ) ocijenio je da postoji uvjerljiv rizik od kršenja Konvencije o genocidu i naložio privremene mjere. U julu 2024. sud je presudio da je prisustvo Izraela na okupiranoj palestinskoj teritoriji nezakonito i naložio mu da se hitno i bezuvjetno povuče. Sud je također pronašao dokaze o sistemskoj diskriminaciji, kršenjima zabrane rasne segregacije i apartheida te politikama aneksije. Bezbroj drugih institucija i organizacija zaključilo je da Izrael čini genocid nad palestinskim narodom na onome što je ostalo od njihove zemlje.

Izraelski historičar Raz Segal prvi je podigao uzbunu u oktobru 2023. godine. Godine 2024. izraelski historičari specijalizirani za Holokaust, poput Amosa Goldberga i Omera Bartova, također su smatrali da njihova zemlja čini genocid [7]. Nekoliko mjeseci kasnije Amnesty International je došao do istog zaključka, a u julu 2025. izraelska organizacija B’Tselem objavila je izvještaj s poražavajućim naslovom „Naš genocid“ [8][9]. Nezavisna međunarodna istražna komisija, između mnogih drugih, u septembru 2025. navela je da se u Gazi događa genocid [10].

Usprkos pedantnoj dokumentaciji počinjenih zlodjela, ovi izvještaji dobili su malo ili nimalo pažnje zapadnih medija i vlada. U nedostatku formalne sudske odluke, Istražna komisija je najbliže što imamo kvazi-sudskom zaključku zasnovanom na utvrđivanju činjenica i pravnoj analizi. U svakom slučaju, obaveza sprječavanja genocida nastaje čim se identificira ozbiljan rizik. U januaru 2024, kada je ICJ priznao uvjerljiv rizik u Gazi, države su imale pravnu dužnost djelovati, počevši od obustave izvoza naoružanja.

Moja analiza saučesništva nekih kompanija, objavljena u julu 2025, izazvala je najžešće reakcije. U njoj opisujem „ekonomiju genocida“ [11]: mrežu privatnih aktera koji svojim investicijama, tehnologijom, uslugama i lancima snabdijevanja materijalno podržavaju stvarnost prikazanu u prethodnim izvještajima. Takva uključenost nosi odgovornost. Okončanje genocida zahtijeva i razgradnju ekonomskih struktura koje ga omogućavaju i čine profitabilnim.

Ovaj izvještaj je doveo do toga da su mi Sjedinjene Američke Države u augustu 2025. uvele drakonske sankcije, što je mjera koja je već primijenjena na sudije Međunarodnog krivičnog suda (ICC) i nekoliko palestinskih organizacija. Potpuno sam finansijski odsječena; svako ko održava veze sa mnom, uključujući članove porodice (moja kćerka ima američko državljanstvo), suočava se s kaznom od milion dolara i dvadeset godina zatvora. Moja sposobnost da obavljam svoj mandat i vodim svoj život sada je ozbiljno ograničena.

Iako ove napade podržava moja vlastita domovina, Italija, nastavila sam svoju misiju bez konkretne podrške drugih država. Moj najnoviji izvještaj karakterizira genocid u Gazi kao „kolektivni zločin“ [12], jer ga omogućavaju i finansiraju nepokolebljiva politička i vojna podrška nekoliko država, među kojima su i one koje su me najagresivnije napale.

Sjedinjene Američke Države ostaju daleko najveći dobavljač oružja Izraelu, dok nekoliko država članica Evropske unije nastavlja ove transfere; EU je također najveći trgovinski partner Tel Aviva. Uz nekoliko izuzetaka, poput Španije ili Slovenije, evropske države odabrale su nečinjenje ili saučesništvo.

Francuska je, na primjer, u nekoliko navrata odobrila prelet svog zračnog prostora Benjaminu Netanjahuu, uprkos nalogu za hapšenje koji je izdao ICC. Pariz je nastavio trgovinu vojnom opremom, omogućavao tranzit kroz svoje luke i aerodrome te održavao intenzivnu trgovinsku razmjenu s Izraelom. Velike francuske banke finansiraju kompanije povezane s izraelskom vojnom industrijom i naseljima, a nekoliko hiljada Francuza s dvojnim državljanstvom služi u izraelskoj vojsci.

Istovremeno, represija nad protestima se pojačava: demonstracije su zabranjene, akademske konferencije cenzurisane, aktivisti i novinari optužuju se da su „apologete terorizma“, a prisutna je i nasilna policijska represija. Njemačka, Italija, Francuska i Velika Britanija nalaze se na čelu toga, pod okriljem legitimne borbe protiv antisemitizma. Nacrti zakona nastoje izjednačiti vitalnu borbu protiv mržnje prema Jevrejima i svih oblika rasizma sa zabranom bilo kakve kritike Izraela kao države.

Ovo izjednačavanje, koje se često predstavlja kao samorazumljivo i naše jevrejske sestre i braću poistovjećuje s izraelskom politikom, dio je političke ofanzive. Cilj joj je da se borba protiv antisemitizma iskoristi za kriminalizaciju izraza solidarnosti s palestinskim narodom i opravdavanje klevetničkih kampanja.

Antisemitizam, užasan i odvratan, jeste mržnja prema Jevrejima; on nema nikakve veze s radom onih koji brane ljudska prava, a koji podrazumijeva analizu akcija države. Čitav sistem međunarodnog prava počiva na principu odgovornosti države.

Pitanje koje se postavlja nije ideološko nego pravno: da li je Francuska u skladu sa svojim međunarodnim obavezama kada poduzima takve akcije?

Moj mandat specijalne izvjestiteljice naučio me važnoj lekciji: kada se moć dovede u pitanje, ona ne ulazi u raspravu, već napada. Moć koristi klevetu da bi diskreditirala i prijetnje da bi ušutkala. Nasilje pokazuje nesigurnost, a ne snagu.

Moj rad je nastavak rada mojih prethodnika Johna Dugarda, Richarda Falka i Michaela Lynka. I oni su bili optuživani za antisemitizam i popustljivost prema terorizmu. Iste taktike korištene su protiv njih: zamjena dokumentiranih činjenica polemikom, pravne analize ličnim napadom.

To je dobro poznat mehanizam. Proizraelske grupe, uključujući ženevski UN Watch, godinama objavljuju klevetničke izvještaje protiv svih koji dokumentuju kršenja međunarodnog prava od strane Tel Aviva. Pod izgovorom da ispravljaju 'neuravnotežen tretman Izraela', oni izdvajaju i mijenjaju izjave kako bi im promijenili značenje, a zatim šire i ponavljaju te dezinformacije dok ne počnu izgledati kao istina.

Kada se bolje pogleda, 'izvještaji' koje proizvode ove grupe zvuče prazno. Unutar UN-a, njihov lažan i klevetnički karakter odavno je poznat. Optužbe da sam navodno opravdavala zvjerstva 7. oktobra 2023., poricala seksualno nasilje ili umanjivala patnju talaca potiču iz iste mašinerije, iako sam nedvosmisleno i neumorno osudila napade na izraelske civile 7. oktobra i zločine Hamasa općenito.

Osudila sam ih bez oklijevanja kao ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, čiji počinioci moraju biti procesuirani od strane međunarodnih tijela. Osudila sam seksualno nasilje počinjeno nad izraelskim žrtvama, kako je dokumentirala Istražna komisija UN-a [13], i, u skladu s međunarodnim pravom, smatram da je silovanje korišteno u kontekstu neprijateljstava ratno oružje koje može predstavljati ratni zločin i, ovisno o okolnostima, zločin protiv čovječnosti. Međunarodna pravda ne funkcionira kroz selektivno negodovanje ili političku instrumentalizaciju. Ona počiva na pravnoj definiciji činjenica, utvrđivanju individualne odgovornosti i poštovanju zakonskog postupka za sve, bez izuzetka.

Dok je moja osuda masakra i drugih zločina nad izraelskim civilima bila nedvosmislena, osporila sam široko rasprostranjenu tvrdnju – posebno prisutnu u Francuskoj, iz razloga koji mi promiču – da su oni prvenstveno bili motivirani antisemitizmom [14]. Kao što su istakli eminentni stručnjaci za Holokaust i antisemitizam, ovo čitanje je i pogrešno i opasno, jer zamagljuje strukturne uzroke nasilja i iskrivljuje njegovu analizu [15]. Iako je antisemitizam možda odigrao ulogu kod nekih pojedinaca, ovi masakri, kako je izjavio António Guterres, dogodili su se u kontekstu 56 godina zagušljive okupacije [16]. Nijedan zločin ne opravdava drugi zločin, ali ignoriranje konteksta održava iskrivljenu interpretaciju koja riskira da podstakne ciklus nasilja umjesto da ga riješi, ugrožavajući i Palestince i Izraelce.

Ono što se mora jasno reći jeste ono što ova kampanja otkriva: energija uložena u klevetanje mene u oštrom je kontrastu sa šutnjom o zločinima u Gazi koji su još u toku i nečinjenjem prema onima za koje je ICC izdao međunarodne naloge za hapšenje. Pod izgovorom 'pozivanja UN-a na odgovornost', pravi cilj je redefinirati odbranu ljudskih prava kao pristrasan stav.

Ironija je očigledna. U septembru 2025. Francuska je priznala državu Palestinu — gest koji je pozdravljen kao snažan signal i simbolična prekretnica. Ali priznavanje države dok se istovremeno aktivno podržava njen okupator, bez vršenja pritiska da se osigura poštivanje međunarodnog prava i bezuvjetno povlačenje s okupiranih teritorija koje je naložio ICJ, više je diplomatska poza nego stvarno političko opredjeljenje.

Priznati državu bez teritorije, bez suvereniteta, bez okončanja okupacije prazna je retorika — posebno kada se istovremeno nastoje zastrašiti eksperti zaduženi upravo za dokumentiranje tih kršenja.

Ne možete jednog dana priznati Palestinu, a sljedećeg dana pokušavati ušutkati njene branitelje.

Političari koji se upuštaju u takve manevre ne ciljaju samo na mene. Oni ugrožavaju međunarodni pravni poredak i ubrzavaju rastakanje međunarodnog humanitarnog prava i institucija koje ga štite u trenutku kada od toga zavisi njihovo golo preživljavanje.

Moguće je bježati od istine, ali je mnogo teže sakriti je. Samo je pitanje vremena kada će pravda pokucati na vrata onih koji su odgovorni za zločine u Gazi i njihovih saučesnika.

Uništenje Gaze probudilo je savjesti za koje se mislilo da su otupjele i učinilo vidljivim ono što su mnogi odbijali vidjeti: ne samo brutalnost okupacije već i aktivno saučesništvo zapadnih demokratija u njenom održavanju.

Jer Izrael nije anomalija u svjetskom poretku; u mnogim aspektima on je ogledalo u kojem se vidi logika izuzetka, kolonijalna hijerarhija koja neke živote smatra vrijednim žaljenja, a druge potrošnim.

Stoga je i poučno i obeshrabrujuće što se Francuska, samoproglašena domovina ljudskih prava, nalazi na prvoj liniji fronta — ne braneći principe nego štiteći status quo; ne promovišući međunarodno pravo nego neutralizirajući njegove čuvare.

Međutim, došlo je do promjene. Pojavio se pokret — na univerzitetima, društvenim mrežama, ulicama i sudovima — koji se zalaže za pravu socijalnu pravdu, učinkovito poštivanje ljudskih prava, dekolonizirani multilateralizam i univerzalnu primjenu njegovih principa bez izuzetka.

Ni klevetničke kampanje, ni sankcije, ni represija neće ga ušutkati. On raste i jača kako se razotkriva laž i izobličenost kojima ga pokušavaju diskreditirati.

Francesca Albanese je specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za stanje ljudskih prava na palestinskim teritorijama okupiranim od 1967. godine.

[1] Pogledajte puni tekst moje izjave na Al Jazeera Forumu [AJ Forum], X, 9. februar 2026.

[2] Vidjeti „Situation of human rights in the Palestinian territories occupied since 1967“ [A/77/356]; „Arbitrary deprivation of liberty in the occupied Palestinian territory: the experience of Palestinians behind bars and outside“ [A/HRC/53/59]; i „Situation of human rights in the Palestinian territories occupied since 1967“ [A/78/545], Ujedinjene nacije, redom 21. septembar 2022, 28. august 2023. i 20. oktobar 2023, docs.un.org/.

[3] Vidjeti Michel Foucault, Discipline and Punish: The Birth of the Prison, Pantheon Books, New York, 1977.

[4] Nadera Shalhoub-Kevorkian, Incarcerated Childhood and the Politics of Unchilding, Cambridge University Press, 2019.

[5] „Anatomy of a genocide“ [A/HRC/55/73], Ujedinjene nacije, 1. juli 2024, docs.un.org/.

[6] „Genocide as colonial erasure“ [A/79/384], Ujedinjene nacije, 1. oktobar 2024, docs.un.org/.

[7] Raz Segal, „A textbook case of genocide“, 13. oktobar 2023, jewishcurrents.org; „Amos Goldberg: ‘What is happening in Gaza is a genocide because Gaza does not exist anymore’“, Le Monde, Pariz, 29. oktobar 2024; Omer Bartov, „As a former IDF soldier and historian of genocide, I was deeply disturbed by my recent visit to Israel“, Guardian, London, 14. august 2024.

[8] „Amnesty International investigation concludes Israel is committing genocide against Palestinians in Gaza“, 5. decembar 2024, www.amnesty.org/.

[9] „Our genocide“, juli 2025, www.btselem.org/.

[10] UN News, 16. septembar 2025, news.un.org/.

[11] „From economy of occupation to economy of genocide“ [A/HRC/59/23], Ujedinjene nacije, 2. juli 2025, docs.un.org/.

[12] „Gaza genocide: a collective crime“ [A/80/492], Ujedinjene nacije, 20. oktobar 2025, www.ohchr.org/.

[13] Vidjeti „Detailed findings on attacks carried out on and after 7 October 2023 in Israel“, Ujedinjene nacije, 10. juni 2024, www.ohchr.org/.

[14] Vidjeti „Israel’s symbolic ‘ban’ must not distract from atrocity crimes in Gaza: UN expert“, Ujedinjene nacije – Ljudska prava, 15. februar 2024, www.ohchr.org/.

[15] Vidjeti Omer Bartov, Christopher R. Browning, Jane Caplan, Debórah Dwork, David Feldman i dr., „An open letter on the misuse of Holocaust memory“, New York Review of Books, 20. novembar 2023.

[16] Vidjeti „Secretary-General’s remarks to the Security Council — on the Middle East“, 24. oktobar 2023, www.un.org/.