Slamari, vodeći tipovi našeg političkog života

Svijet poimamo i pamtimo u jeziku, a riječi, kao njegove osnovne tačke, najčešći su nam oslonci u mišljenju. Neke riječi čujemo svakodnevno, a neke rijetko. Poneke možda jednom, ali ih dugo pamtimo.

Riječ slamar čuo sam prvi put prije dvadesetak godina kada sam s grupom rođaka, svojih i očevih, iskusnih i predanih majstora – kao irget, pred prvu godinu fakulteta – radio na građevini. U jednom predgrađu Sarajeva, u vrelo ljeto, gradili smo kuću iz temelja. Investitor je pored tog nastajućeg zdanja posjedovao već jednu trospratnicu; gruba gradnja, neopremljeno.

Dok smo mi zidali prizemlje, još uvijek hvatajući pomalo hlada iza već izgrađenog objekta, pojavila se druga grupa radnika. Više se ne sjećam šta im je tačno bio zadatak: malterisanje ili estrih. Uglavnom, većinu posla obavljali su unutra, dok smo mi bili osuđeni na žegu.

Nismo mogli ne primijetiti da su nam kolege na susjednom objektu spori, da su im pauze duge, da često leže i u dokolici pokušavaju razgovarati s nama.

Jedan od naših majstora prozvao ih je slamarima. Meni će ta riječ svih ovih dvadesetak godina ostati važan kategorijalni alat: neki ljudi su za mene naprosto slamari, kao što su i mom majstoru bile kolege sa susjednog objekta.

Kada riječi čujemo u organskom okruženju maternjeg jezika, u razgovoru praćenom događanjem i radom, najčešće nam nisu potrebna tumačenja.

Kako je objašnjavao Sveti Augustin, značenja riječi učimo kroz istovremeno govorenje i kretanje: „Kad bi ljudi imenovali neku stvar i pri tom na nju pokazali pokretom tijela, vidio sam i pamtio da oni tu stvar nazivaju riječju koju su izgovarali kad su je meni htjeli pokazati. A da oni to hoće, vidjelo se iz pokreta tijela, koji su kao neki prirodni i sveopći jezik svih naroda...“ (Ispovijesti, I, 8; prijevod: Stjepan Hosu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973)

Ponajvažniji filozof jezika Ludwig Wittgenstein svoja će Filozofska istraživanja otvoriti citiranjem ovog Augustinovog zapisa, bitno ga kreativno nadograđujući. On, između ostalog, ističe – što je nama danas samorazumljivo – da je jezik i igra, da nije svaka riječ = jedna stvar, da značenja kližu i proklizavaju između govornika i konteksta.

Tako je za mene riječ slamar odmah značila majstora, radnika, čovjeka koji nekom poslu pristupa nedovoljno odgovorno ili mu naprosto nije vješt. Moje polje asocijacija za ovo značenje bilo je oivičeno razlikom između slame i sijena. Slama, kao osušeni ostatak stabljike žitarice, naprimjer pšenice, nije sijeno, koje je osušena vlat pokošene trave. Sijeno je glavna hrana domaćih krupnih životinja, goveda prije svih, dočim je slama sirotinjska, krizna stočna hrana. Stoka slamu teško vari, njene hranjive vrijednosti su mizerne, pa se češće, u obilju sijena, koristila za prostirku kravama.

Moj stariji kolega, rođen početkom 1960-ih, proživjevši galopirajuću industrijalizaciju zemlje i epohalne promjene života na selima, možda je zaista pamtio izvorne slamare, onako kako ih još uvijek čuvaju neki rječnici: „Slamar – onaj koji od slame pravi razne predmete. – Uprava me dala nekom slamaru ... da naučim plesti stolce...“ (Rječnik srpsko-hrvatskog jezika, Matica srpska)

Slamari su, možda, nekad funkcionirali kao opreka stolarima: dok prvi nepouzdane i trošne stolice pletu od slame, drugi ih sklapaju od komada drveta. Ali u tim generacijskim raskoracima, u gustini konteksta na gradilištu, suštinsko značenje mi nije umaklo: slamar nije pravi majstor.

Svih ovih godina teško podnosim slamare u raznim poslovima, trudeći se biti što dalje od njih a što bliži majstorima.

Kao što je slama podražaj sijena, način da se stoka kratkoročno zavara nekvalitetnom hranom (kao strastveni kahvedžija divkom u oskudici kafe), tako su i slamari podražaji, pokušaji majstora. Ponašaju se i djeluju, naoko, isto kao i pravi majstori, ali svaki konačni ishod njihovog rada je ili ništava ili polovičan, pa traži popravke, nadopune, intervencije pravih majstora i iziskuje nove troškove. Angažirati slamara je obećanje uštede koje se pretvara u teret nepredviđenih troškova i gubitka vremena.

Ovo je epoha slamara u javnim, dakle društvenim i političkim poslovima. Kineziolozi, lažni diplomanti, sokolački alumnisti, stranački kelneri, nesposobni rođaci, ulizice i rehabilitirani klošari... – dominantan su tip naših političkih ličnosti.

U eri brze proizvodnje pozitivnih dojmova, naoružani dobrim kamerama, filterima, profilima na društvenim mrežama i budžetima za promocije; često skandalozni i cirkuski zabavni pa poželjni u TV-emisijama, ovi slamari jedu zalihe narodnog sijena uništavajući livade na kojima teško da će izrasti iste količine trave istog kvaliteta.

Slamari našeg političkog i društvenog života nisu sami sebe izmislili i progurali za govornice i pred objektive kamera. Kao i one naše nesposobne kolege s početka priče: negdje su nešto uradili, nekome je njihova jeftinoća u jednom trenutku pasala, bili su pogodniji i poželjniji od pravih majstora, vjerovatno su olahko koristile loše i jeftinije umjesto dobrih i skupljih materijala...

Na kraju su i sami povjerovali da nisu slamari nego majstori. Tako i u nas razni nositelji poništenih diploma iz banjalučkih predgrađa i otvarači flaša nožnim prstima oholo i uvredljivo uzurpiraju javna dobra. Za njima idu čete lajkača, gorih od njih, koje ne bismo smjeli nazvati ni slamarima. Oni ih sokole i ušuškavaju u slamnate postelje samodovoljnosti. Samo u takvom slamarskom svijetu formalno-pravno mentalno zdrava osoba, rukovodilac institucije, može sokolačkog alumnistu na čelu sarajevskih tramvaja & trolejbusa nazvati drugim Džemalom Bijedićem.

Slamari su uzgojeni i pripremljeni u radionicama koje nekada jesu vodili kakvi-takvi majstori, ili barem ljudi koji su htjeli biti bliže majstorima nego slamarima. Većina naših današnjih slamara ponikla je u dvije velike bošnjačke stranke: desnoj SDA i lijevoj SDP. Slamari su, dakle, legitimni, protežirani nasljednici cijelog bošnjačkog političkog spektra.

Slamari će na ovom i onom svijetu biti pitani za svoja djela. Majstori, ili barem oni koji su iskreno pokušavali biti majstori, bit će pitani i za svoja djela ali i za djela svojih političkih potomaka, slamara našeg doba.

Mnogi su naši majstori, u osnovnom značenju te riječi, bez figurativnih igara, otišli na Zapad, u bolja poslovna i radnička okruženja. U političkom životu ipak nije tako; ostalo je ovdje mnogo vrijednih, talentiranih, vještih i dobronamjernih ljudi koji bi mogli postati majstori. Ali su, kao i mnogi pošten svijet, zatrpani slamom i slamarima.