Promjena epohe: Četiri godine rata u Ukrajini

Prije četiri godine počela je ruska invazija na Ukrajinu. Nekoliko dana ranije, sada već blaženopočivši bh. portal Prometej objavio je članak asistentice na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Tijane Okić, u kojem su kritici podvrgnute najave američke vlade da Putin sprema napad na Ukrajinu. 

U članku Rusija, Ukrajina i američka ratnohuškačka politika u Evropi, Okić piše da konferencija za medije organizovana u Bijeloj kući, na kojoj su predstavnici američke vlade kazali da će uskoro doći do rata, predstavlja “još jedan u nizu skandala suvremenih demokracija u kojima živimo”.

”Na toj konferenciji”, veli Okić, “najavljeno je da će se ruska invazija dogoditi 16. 2. 2022. Taj datum ujedno je i dan kada je, ukoliko bi do invazije došlo, nastupio Treći svjetski rat. Taj dan je danas i do invazije nije došlo, a sudeći prema informacijama nije izgledno da će se invazija dogoditi u doglednom trenutku.”

Okić zatim vehementno postavlja pitanje odgovornosti.

”Tko će”, veli, “i kada u ‘najvažnijoj svjetskoj demokraciji’ snositi odgovornost za ovakvo ratno huškanje svjetske javnosti? O kakvoj se to demokraciji radi u kojoj nitko neće snositi odgovornost za ovaj čin?”

Ruska invazija je uslijedila nekoliko dana kansije. Okić se, koliko mi je poznato, više nije oglašavala.

Prvih nekoliko dana, nakon početka invazije, jedva da sam i spavao. Neprestano sam pratio vijesti, uglavnom na X-u (tada još uvijek pod imenom Twitter). U glavi mi je i sad prizor ruskih helikoptera, koji lete nisko u travnoj stepi. Kao da je bilo pitanje trenutka kada će ti helikopteri probiti ukrajinsku odbranu i doći do Sarajeva.

Nije to bio strah, ili bar ne samo strah. Više nekakav grč. 

Prve dane rate su obilježili Javelini, zatim Himarsi, Howitzeri, Patriot, F-16, itd. (Godinu-dvije kasnije će eksperti objasniti da američka industrija nije u stanju da snadbijeva Ukrajince običnim streljivom.)

Najveći dojam na mene je tih prvih dana ostavio (čuveni) video, kojim je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski dokazao da su on i drugi najviši zvaničnici još uvijek u Kijevu, da nisu, kao što je to tvrdila ruska propaganda, napustili prijestolnicu. 

Лідер фракції тут,

Голова Офісу Президента тут.

Прем’єр-міністр тут.

Подоляк тут.

Президент тут.

Poslanički klub ovdje.

Premijer ovdje.

Podoljak ovdje.

Predsjednik ovdje.

To je možda prvi put da sam čuo Zelenskog kako govori. 

Naši vojnici su ovdje.

Građani su ovdje.

Svi smo ovdje.

Branimo našu nezavisnost.

Našu državu.

I tako će biti i dalje.

Slava našim braniocima.

Слава Україні!

Mnogo kasnije sam pregledao i snimak telefonskog razgovora između francuskog predsjednika Macrona i Zelenskog (snimljen iz perspektive Macrona). Zelenski zvuči uplašeno: ”Emmanuel, borimo se s njima trenutno u Kijevu.” Na Macronovo pitanje o njegovoj ličnoj sigurnosti, Zelenski kaže da se niko ne može osjećati sigurnim i da su hiljade već mrtve. “Nalazimo se pod opsadom ruske vojske”, veli Zelenski.

Ukrajinski predsjednik objašnjava da to što se dešava nije ni sličnom onome iz 2014. “It’s total war”, kaže Macron. Zelenski ponavlja “it’s total war” i zatim moli Macrona da razgovara s Putinom. Ima u tom glasu straha. “Ako ga evropski lideri i Biden nazovu i kažu mu da prestane, on će prestati”, kaže Zelenski (što iz današnje perspektive zvuči više nego naivno).

Činjenica da je izvršio invaziju sa samo 120 hiljada trupa znači da je Putin potcijenio Ukrajince, te da nije očekivao otpor na kakav je naišao. Poređenja radi, Sovjetski savez je u Čehoslovačku ušao sa 500 hiljada trupa, odnosno nešto manje od broja trupa koje Rusi sada imaju u Ukrajini. Pokazalo se po ko zna koji put da, kada rat počne sve procjene padaju u vodu, i da je stanje na terenu jedini pokazatelj istine.

Prvi dani invazije su bili dani straha i neizvjesnosti, ali i dani entuzijazma. Ukrajinci su, preživjevši prvi talas ruskih napada, bili neupitni heroji. Ali, čini mi se, ključna činjenica je bila snažna američka podrška, koja je ukrajinskom Davidu davala razloga da vjeruje kako može opstati, uprkos napadu ruskog Golijata.

Zelenski je dočekan u Kongresu i Bijeloj kući kao Churchill. Biden je dočekan u Kijevu kao spasilac. To je još uvijek činilo da se svijet čini normalnim. Četiri godine poslije sve navedeno zvuči kao san. S obzirom na potpuni obrat američke politike u odnosu na Ukrajinu, od gotovo bezuslovne podrške do Trumpovog napada na Zelenskog u Ovalnom uredu, stječe se dojam da je, u protekle četiri godine, smijenjena epoha. Amerika jednostavno više nije benigni Imperij, u kojeg se Evropa može pouzdati.

Danas, četiri godine od početka invazije, rat je postao pozadina naših života. Front se pomjera znatno sporije, gradovi se ruše sporije nego 2022, ali sistematskije, s manje spektakla i više zamora. Entuzijazam je ustupio mjesto iscrpljenosti. Herojstvo je postalo svakodnevica. 

Ukrajina više nije romantična priča o Davidu koji prkosi Golijatu. Ona je i dalje otpor – ali otpor bez iluzija.

Niko više ne vjeruje da isključene Rusije iz SWIFT-a može riješiti problem ili da će pobuna Prigožinovih paratrupa dovesti do sloma režima u Moskvi. Ili da će ukrajinska kontraofanziva promijeniti sve. Ili upad u Belgorod (na rusku teritoriju). Na početku rata se govorilo o tome da Italija ima veći BDP od Rusije, kasnije se govorilo da Rusija proizvodi više municije nego SAD, da čak 23% ruskih i samo 7% američkih studenata čine inžinjeri, itd. Rusija se pokazala žilavom i mnogo jačom od predstave Zapada o njoj.

”Trebalo je”, piše Emmanuel Todd, “da Ukrajina, zvanično konstatuje da se Rusi i Ukrajinci više ne slažu, i da pusti čisto ruske regione da se odvoje od nje, a ona sama da se usredsredi na gradnju prave ukrajinske države-nacije koju bi svi priznali, a neki i pomagali.”

“Posle 2014, međutim, Ukrajina je”, veli Todd, “nastavila rat kako bi povratila Donbas i njegovu rusku populaciju i nikad nije prestala da polaže pravo na Krim i njegovu rusku populaciju; htela je da zadrži suverenitet nad stanovništvom druge nacije, i to nacije mnogo moćnije od sebe. Sa stanovišta svesnog i racionalnog sveta međunarodnih odnosa, taj je projekat bio samoubilački.”

Navedene preporuke je bilo lakše reći nego uraditi. Naročito, jer je američka podrška pogrijavala nadu da Ukrajina može opstati kao cjelovita i posve suverena u odnosu na Rusiju. Koji je ukrajinski vođa u takvom kontekstu smio pristati na drugačije!? 

Ukrajinci, koji su se uoči rata ponašali kao de facto član NATO-a, sada se polako mire s realnošću da će se morati odreći dijela teritorija i perspektive NATO članstva (ako to članstvo više bude imalo ikakvog smisla). Nadaju se da će makar dobiti neke garancije, u vidu prisustva evropskih trupa na ukrajinskom tlu nakon okončanja sukoba, ali Rusi se i tome rezolutno protive, a “Zapad” (ako postoji označeno koje odgovara ovoj oznaci) ne može da ih prinudi da pristanu na to.

U nedavnoj diskusiji u organizaciji Quincy Instituta, John Mearsheimer pojašnjava da nikakav mirovni sporazum nije moguć, te da će Rusi nastojati da, uz postojeće četiri oblasti koje drže, zauzmu još četiri, uključujući gradove kao što su Odesa i Harkov. Rat će, veli Mearsheimer, završiti na bojnom polju, a kraj će mu biti jako prljav. Isto kaže i Todd: Rusi žele Krimsku, Lugansku, Harkovsku, Donjecku, Dnjeprovsku, Zaporošku, Hersonsku, Nikolajevsku i Odešku oblast, oko 40% teritorije. Vjerovatno neće ni biti mirovnog sporazuma, već će po korejskom modelu Rusi u jednom trenutku samo prestati pucati i sukob će biti zaleđen. 

Amerika, koja je 2022. godine izgledala kao arhitekt jedinstva Zapada, danas djeluje kao nepouzdan partner. Od Bidenove rečenice “As long as it takes” do Trumpovog “You don’t have cards to play” stane čitava promjena epohe, čitave decenije, ako ne stoljeća. 

Evropa je, u međuvremenu, naučila da kupuje oružje, da govori o strateškoj autonomiji, da povećava budžete za odbranu. Ali još nije naučila da misli bez Amerike kao Daddyja (kako je generalni sekretar NATO-a Mark Rutte nazvao Trumpa). Njemačka se kreće naoružavati, možda to nešto promijeni.

Ukrajina je dala sve od sebe, ali je dosegla i granice svoje moći. Zaslužila je mir i slobodu, ali Rusi su nemilosrdni.

Ako je 24. februar 2022. označio kraj jedne iluzije – da je veliki rat u Evropi nemoguć – onda je četvrta godišnjica invazije označila kraj druge iluzije: da u današnjem svijetu postoje garancije.

Ukrajina je i dalje tu, djelimično slobodna. Predsjednik je i dalje tu. Vojnici su i dalje tu. Građani su i dalje tu.

I možda je to, nakon četiri godine, jedina rečenica koja zaista nešto znači.