Omladinske proteste ugušit će priča o sistemu koji ne postoji

Iza omladinskih protesta potaknutih tramvajskom nesrećom u Sarajevu ne stoji nijedna formalna organizacija civilnog društva, popularnije: nevladina organizacija (NVO/NGO). Toliko vidimo i toliko možemo pouzdano reći.

Za sada se ne može reći ni da iza njih stoji politička stranka, iako je Naša stranka – prvo podrškom predsjednice Sabine Ćudić, pa ostavkom kantonalnog premijera Nihada Uka – pokazala duboko razumijevanje za zahtjeve omladine. Nije ni predsjednik Naroda i pravde (NiP) Elmedin Konaković štedio riječi – istina ne štedi ih nikada – iskazujući podršku demonstrantima.

SDP, kao stranka iz koje dolaze i ministar saobraćaja i direktor GRAS-a, ne pokazuje znakove ovakve političke lukavosti. Adnan Šteta, njihov ministar saobraćaja, u vrhu je lanca upravljanja javnim prijevozom u Sarajevu, a političkoj javnosti u Sarajevu je odavno poznato da je šef sarajevskog ogranka SDP-a bio premijer u pozadini a Nihad Uk samo lice kantonalne vlasti. No, SDP ima mnogo veće uloge, i političke i finansijske, u sarajevskim javnim resursima i ne smiju ih se tek tako odreći.

Opozicione stranke, SDA, prije svih, pa onda DF i SBiH, drže se po strani, djelujući na nivou kantonalnih zastupnika i kantonalnih ogranaka stranka. Prvobitne insinuacije po društvenim mrežama i medijima da upravo ove stranke stoje iza protesta osujetile su, donekle, opoziciju da punom snagom pritišće vlast.

Iza protesta ne stoji, dakle, nijedna organizirana politička ili društvena grupa. To je i dobro i loše. Dobro je jer svjedoči o političkoj svijesti generacije koju olahko i neopravdano otpisujemo kao društveno neangažiranu i nezainteresiranu za stvarnost izvan sfere društvenih mreža i mladalačke opuštenosti. Loše je što takvi protesti, iza kojih ne stoji ni logistika ali ni neka artikulirana politička misao, i koji nemaju naročito prepoznatljive lidere, često olahko prerastu u razvodnjenu platformu koja umjesto konkretne odgovornosti i jasnih poteza traži nemoguće i nepostojeće.

Na ovim protestima se počela tražiti odgovornost sistema. Kad god čujem, u kontekstu našeg političkog i administrativnog života, sjetim se jednog poznanika koji je, iskusan i vispren, u srednjim godinama, počeo raditi za važnu državnu instituciju. Nakon nekoliko mjeseci rada, napisao mi je: Sistem ne postoji.

Ako je sistem jasan, koordiniran i funkcionalan sklop pozicija, procesa i struktura – zaista je teško u Bosni i Hercegovini govoriti o nekom općem sistemu vladavine. Stotine općina, kantoni, dva entiteta i distrikt, državna vlast, potom mnoštvo drugih agencija i institucija, i poprilično nejasne granice ovlasti i sljedstveno mogućnosti samostalnog djelovanja različitih aktera – već tri decenije nas sputavaju da zaista izgradimo neki sistem.

Otuda je paradoksalno da često isti ljudi govore o tome da je sistem loš, odnosno da ga nema, a istovremeno, kada im je podesno, okrive sistem.

Okrivljavanje tog nekog nepostojećeg sistema, „koji ubija našu djecu“, na protestima se moglo čuti onda kada su se na čelu povorke počele pojavljivati i dežurne mutikaše u našem političkom i javnom prostoru, razne garaplije, ljudi koji decenijama mijenjaju ideologije i usmjerenja ali drže jednu konstantu: unose smutnju. Većina medija o protestima izvještava kao o događaju, hepeningu, pa se tako rijetki analitički osvrti gube u bučnoj atmosferi zanosa.

Protesti koji su počeli jasnim zahtjevima – odgovornost Vlade, resornog ministra, javnog preduzeća GRAS, tužilaštava koja ne procesuiraju odgovorno ovakve slučajeve – mogli bi se pretvoriti u višeglasno događanje generacije Z kojoj bumeri, za sada, uspijevaju nametnuti primamljivu ali besplodnu i destruktivnu priču o sistemu.

Takva priča ponajviše odgovara vlastima, naročito onom dijelu sarajevske vladajuće koalicije koji je otvoreno stao na stranu protesta, a protiv vlasti: Naša stranka i NiP. Upravo je predsjednik NiP-a, čovjek koji je na političkim funkcijama proveo ponajveći dio svoje karijere, šampion borbe protiv sistema, odnosno režima. Ako je iko u Sarajevu režim – onda je to Elmedin Konaković.

Njemu i sličnima režim je kriv za sve što se događa dok su oni na vlasti. Po njemu je, naravno, režim SDA, iako ta stranka – koja ga je rodila i podigla – već osam godina nema nikakvu vlast u Sarajevskom kantonu. Ali sam Konaković ima, pa mu je zavodljiva priča o nevidljivom režimu idealan manevar da prekrije ono što je vidljivo: resorna odgovornost, politička odgovornost Vlade, netransparentno upravljanje sektorom i javnim preduzećem GRAS i pokušaj Kantonalnog tužilaštva da spenga vozača tramvaja. (Jedan transparent pokazuje da ovom omladinom, ipak, nije baš tako lahko manipulirati.)

Bližimo se kraju februara i kampanja za oktobarske izbore je već u punom jeku. Otuda je razumljivo i jasno zašto Naša stranka i NiP više ne žele biti vlast: Kanton je u debelom minusu, novca ima tek za plate i osnovne javne usluge, opće raspoloženje javnosti prema Trojci je daleko od onoga što Ćudić i Konaković žele. Ovo više nije vlast od koje građani očekuju korjenite promjene nego vlast koja ne samo da je preuzela ranije obrasce upravljanja nego ih radikalizirala istovremeno manipulirajući činjenicama i pozivajući narod da ne vjeruje svojim očima nego režimskim medijima.

Sve i ako prihvatimo da postoji nešto što možemo nazvati režim ili sistem – a prije će biti da se radi o uvriježenoj kulturi slabog upravljanja javnim resursima i zarobljavanju tužilaštava – Elmedin Konaković i Sabina Ćudić su dio te režimsko-strukturne aždahe, koju garaplije, po običaju, neprecizno ciljaju u glavu.