Tucker Carlson i režimsko-kritičko novinarstvo

Intervju koji je desničarski podcaster Tucker Carlson uradio sa američkim ambasadorom u Izraelu Mikeom Huckabeejem izazvao je ogromnu pažnju.

Vlade u Kairu, Rijadu i Amanu uputile su zvanični protest prema američkoj vladi zbog Huckabeejeve opaske da bi bilo ispravno ako bi Izrael okupirao Jordan, Liban i Siriju u cijelosti, te značajne dijelove Iraka, Saudijske Arabije i Egipta. Pri tome, to je samo jedna u nizu skandaloznih izjava, koje je Huckabee dao u spomenutoj emisiji, a sve zahvaljujući pritisku pod koji ga je stavio voditelj Carlson.

Uz ostalo, Huckabee je pravdao i svoj sastanak u Američkoj ambasadi u Jerusalemu sa Jonathanom Pollardom, bivšim američkim obavještajcem koji je odležao 30 godina, jer je izraelskoj vladi predao brojne povjerljive podatke od kojih su neki, u konačnici, završili u sovjetskim rukama. Huckabee nije vidio ništa sporno u tome što je ugostio ovog izdajnika, koji je, kako je Tucker Carlson podsjetio, i nakon odležane kazne kazao da se ne kaje, te je čak pozivao američke Jevreje da špijuniraju institucije SAD-a u korist Izraela.

Huckabee je pravdao ubijanje djece u Gazi, tvrdeći da su mnogi dječaci, koji su zavedeni u tu kategoriju, zapravo bili regrutovani od strane Hamasa. Američki ambasador je izazvao burnu reakciju Tuckera Carlsona, kada je kazao da Izraelska vojska više pazi da ne nastradaju nedužni civili nego Američka vojska.

„Ljut sam na svoje zakonodavce što ne štite moju zemlju s istom pažnjom kojom štite Izrael”, kazao je u jednom trenutku Tucker Carlson, nakon što je više puta u intervjuu indicirao da je Huckabeeju više stalo do Izraela nego do SAD ili bar do toga šta većina Amerikanaca želi.

Carlson je više puta ponovio da nije normalno da je izraelski premijer čak sedam puta tokom godinu dana posjetio Bijelu kuću, a uvijek sa istim ciljem – nastoji izvršiti pritisak na SAD da uđu u rat protiv Irana. Kao da ratovi u Afganistanu i Iraku, veli Carlson, nisu nanijeli dovoljno štete interesima SAD-a.

Najzanimljivije od svega što Carlson sve vrijeme nastupa kao gorljivi advokat aktuelnog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Kroz cijeli tok emisije, podcaster je iznosio najoštrije prigovore vladi, ali često uz napomenu da to što ona radi nije rezultat Trumpove politike, već pogrešnih navika, “duboke države”, Kongresa ili korupcije. Riječju, Trump nije kriv, ali stanje je loše, Izrael kormilari američkom politikom na Bliskom Istoku i navodi SAD da rade protiv svojih interesa.

U jednom trenutku, vidljivo iznerviran Huckabee je otkrio da je Tucker Carlson, kao dobar prijatelj američkog potpredsjednika i vjerovatnog kandidata Republikanske stranke za predsjednika J. D. Vancea, bolje od njega, američkog ambasadora, upućen u zbivanja u Bijeloj kući i Trumpovoj administraciji.

Carlsona već mjesecima izraelske vlasti i njima naklonjene jevrejske organizacije u Americi optužuju za antisemitizam, ali Trump se zbog toga nije distancirao od njega. Štaviše, stječe se dojam – a tome u prilog ide u navedena Huckabeejeva opaska – da iza Carlsonovog kritičkog propitivanja izraelskog utjecaja na američku vanjsku politiku stoji upravo sam Trump.

Po toj teoriji, Trump, preko J. D. Vancea, ohrabruje Carlsona i druge desničarske podcastere (kao što su Megyn Kelly, Candace Owens, Steve Bannon, itd.) da kritikuju Izrael, kako bi izbalansirao medijsku moć Izraela u Americi. U takvoj situaciji, američki predsjednik nije u cijelosti nezavisan u odnosu na izraelski lobi, ali pritisak, koji ovi podcasteri, sručuju na Izraelce donekle poništava izraelski pritisak na Trumpa.

U svakom slučaju, imamo paradoksalnu situaciju, u kojoj je Carlson Tucker, s jedne strane, očigledno u funkciji vlasti u SAD-u, a, s druge strane, demonstrira neviđenu hrabrost, suprotstavljajući se moćnom izraelskom lobiju, pred kojim je decenijama savijao kičmu cijeli medijski mainstream u Americi.

Dakle, imamo na djelu Carlsona istovremeno kao sistemskog čovjeka i sistemskog disidenta. Blizak je krugu oko Trumpa i Vancea, ali javno proziva američke institucije zbog, kako on tvrdi, podređivanja američkih interesa izraelskim. Njegova moćna nacionalistička kritika nije usmjerena protiv vlasti kao takve, nego protiv jednog dijela aparata moći – vanjskopolitičkog establišmenta, sigurnosnih struktura i lobističkih mreža – za koje smatra da djeluju mimo volje američke nacije.

U tom smislu, riječ je o novoj formi “režimsko-kritičkog novinarstva”: medijskog djelovanja koje ne ruši predsjednika, nego mu otvara prostor da se suprotstavi centrima moći unutar i izvan vlastite administracije.

Navedene odnose treba čitati u kontekstu Trumpove izjave u decembru prošle godine, na obilježavanju Hanuke, da Američki kongres postaje sve više “antisemtiski nastrojen”, zbog toga što “jevrejski lobi” više nije najjači lobi u Sjedinjenim Državama.

”Otac mi je uvijek govorio da je najmoćniji lobi u ovoj zemlji – jevrejski lobi, izraelski lobi. Ali to nije više slučaj”, kazao je Trump, ne preciziravši koji je to lobi u međuvremenu postao nadmoćniji.

U aprilu prošle godine, istraživanje izraelskog Kanala 13 je da se niko iz Bidenove administracije nije usudio izvršiti pritisak na izraelske vlasti da zaustave napade. Neki, poput Stacy Gilbert, zbog takvog su odnosa podnijeli ostavke tada.

Čak je Biden lično, u jednom od telefonskih razgovora, kazao izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu da je “pun govana” (full of shit) i spustio mu slušalicu, ali se nije usudio poduzeti konkretne mjere protiv izraelskih napada na Gazu. Ili, kako je kazao bivši američki ambasador u Izraelu Tom Nides: “Biden je smatrao da je Netanyahu manipulator, mađioničar… Ali je ostao uz njega do kraja.”

Da je Bidenova administracija pružala bezuslovnu podršku Izraelu potvrdio je i tadašnji izraelski ambasador u Americi Michael Herzog.

„Bog je”, kazao je Herzog, “učinio uslugu Državi Izrael što je Biden bio predsjednik tokom tog razdoblja... Borili smo se [u Gazi] više od godinu dana i administracija nam nikada nije došla i rekla: 'Prekid vatre odmah'. Nikada nije. I to se ne smije uzimati zdravo za gotovo.”

Podsjetimo, kraj Bidenove administracije obilježili su veliki protesti na američkim univerzitetima, ali kada su u pitanju mediji Bidenova administracija nije dobila kritički tretman kakav je zaslužila. Mainstream mediji (CNN, NYT, Washington Post, itd.) jednostavno nisu bili u stanju to iznijeti.

Intervju Tuckera Carlsona sa Huckabeejem simptom je nove medijske dinamike u SAD, kakva nije postojala u Bidenovo vrijeme. Carlsonova kritika Izraela je simptom šire transformacije: prelaska iz ere konsenzusa o bezuslovnoj podršci Izraelu u eru u kojoj se ta podrška prvi put ozbiljno problematizira unutar same vladajuće desnice.

Svejedno je da li Carlson djeluju u dosluhu sa Trumpovom administracijom, ostaje činjenica da je cenzura probijena. To je loša vijest za izraelski lobi, koji je bio na vrhuncu svoje moći, kada su se svi pravili da on ni ne postoji. Činjenica da se aktivno raspravljao o koristi & šteti njegovog djelovanja nedvojbeno predstavlja njegov poraz.

Režimsko-kritičko novinarstvo, kakvo demonstrira Carlson, nije opozicija u klasičnom smislu. Ono je instrument korekcije kursa iznutra. A u političkim sistemima kakav je američki, unutrašnje korekcije često su snažnije i dugotrajnije od vanjske kritike.