Borba Oslobođenja za vakufsko-mearifsko ograničenje Bošnjaka

Glavna i odgovorna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović je zgrožena: neko nije oduševljen spomenikom Cvijet Srebrenice postavljenim pred sjedištem Ujedinjenih nacija u New Yorku. Neko nije zadivljen Rezolucijom Generalne skupštine UN-a o Srebrenici.

O tom se spomeniku i Rezoluciji, i njihovom političkom beznačaju i simboličkom značenju pisao sam u tekstu Još jedan spomenik nama, koji nije naš.

Tema se produbljivala i u razgovoru u podcastu Oštar stav, gdje smo Reuf Bajrović, voditelj Hamza Memišević i ja, uglavnom u istom smjeru, sugerirali da se taj spomenik ne smije tumačiti i slaviti kao politička pobjeda – kako to žele član Predsjedništva Denis Bećirović i drugi.

Potom je kolega Avdo Avdić objavio tekst Gorki(n) okus iz Vašingtona: Denise, vadi garancije!, koji završava sljedećom rečenicom: „Sada ćete reći – Dodik je sve ovo platio. Da. Itekako. Milorad Dodik je u Ameriku nosio pare, a Bošnjaci floskule i 'cvijet Srebrenice'.“

U ko zna kojem po redu intervjuu sa uglednim islamskim teolozima i drugim pobožnim bošnjačkim javnim poslenicima u proteklih 30 godina, urednica Oslobođenja ističe da je Rezolucija o Srebrenici bila u dva navrata pred UN-om i da je jednom odbijena.

Kaže Selimbegović, u podcastu s akademikom Rešidom Hafizovićem, profesorom Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu:

„Ja sam nedavno ostala zgrožena, kada sam iz tih temeljno bošnjačkih – kako sebe predstavljaju – krugova, čula tezu koja je plasirana u javni prostor: Dodik u Washington nosi novac, a Bošnjaci cvijet Srebrenice. Ja sam ostala bez teksta. Šta Vi mislite o tome? Šta Vi mislite o toj zloupotrebi Srebrenice? Ja znam koliko ste Vi govorili o tome i pisali o tome, možda prvi upozoravali na to...“

Naravno, gospođa Selimbegović ne objašnjava kada i pred kojim tijelima UN-a su bile rezolucije, pa to vrijedi ovdje razjasniti. Prvi put, 2015. godine, na inicijativu Velike Britanije, pred Vijećem sigurnosti UN-a, kao najmoćnijim izvršnim tijelom organizacije, koje određuje koga se može a koga ne bombardovati, naprimjer. Rezolucija nije prošla jer je Rusija uložila veto, na oduševljenje Srbije i javnosti u RS-u.

Drugi put, 2024 – gotovo deceniju poslije – rezoluciju je usvojila Generalna skupština, koja je najviše tijelo UN-a, ali je daleko od moći i mogućnosti Vijeća sigurnosti. Generalna skupština može apelirati i pozivati, ali ne može odlučiti koga bombardovati.

Koliko se UN i svjetski poredak promijenio u tih devet godina – između ostalog – dobro pokazuje i činjenica da Sjedinjene Države, kao glavni subjekt poretka, danas osnivaju Odbor za mir, svojevrsnu konkurenciju UN-u.

Dakle, dobiti spomenik pred UN-om i dobiti rezoluciju u Vijeću sigurnosti 2015. nije isto što dobiti spomenik pred UN-om i rezoluciju Generalne skupštine. Pledirati da je u međunarodnom poretku isti pojam danas i 2015. mogu samo oni koji ne razumiju da genocid u Gazi provodi gotovo cijeli Zapad putem Izraela.

Oslobođenje i Denis Bećirović bi da Bošnjaci danas sve nade polažu u spomenike pred zgradom UN-a i u rezolucije UN-a - u doba kada SAD uvode sankcije Međunarodnom krivičnom sudu a finansiranje ove globalne organizacije je sasvim upitno.

Za razliku od gospođe Selimbegović, profesor Hafizović je dobronamjerno zainteresiran za simboliku cvijeta i njegovu važnost, on očekuje najbolji odnos poštovanja prema tom simbolu, koji predstavlja tragediju Srebrenice.

Štaviše, profesor Hafizović, suštinski, misli u istom smjeru kao i kolega Avdić: njegov odgovor na ovo provokativno, amaterski sugestivno i manipulativno pitanje zapravo je odgovor na drugo pitanje, isto ono koje smo i mi – „iz temeljno bošnjačkih krugova“ – postavljali. Nadalje, i on sumnja u to šta će rezolucija uopće postići.

Gospođa Selimbegović, u maniru sarajevskih medijskih sveznalica, redovno prekida gosta i nudi mu svoje misli, očekujući da će ih uobličiti na rječitiji način: evo ga, još jedan islamski teolog na stranicama i talasima crvenog dnevnika, koji će sa svojim duhovnim autoritetom reći ono što mi želimo da kaže.

Hafizović, vrstan teolog – decenijama omiljen lik s naslovnica Dana (koje je uređivala upravo Selimbegović) – ipak je pokazao da se ne da njime manipulirati: pustite me da završim neke svoje misli, kaže. Potom objašnjava da bi rezolucije u drugim parlamentima u svijetu trebalo da se usvajaju, da se u drugim gradovima postavljaju spomenici, da Srebrenica uđe u obrazovanje. Nadalje, poziva Bošnjake da se ugledaju na memorijalizaciju Holokausta... Nije zainteresiran nimalo ići onim smjerom koji mu urednica pokušava nametnuti.

Dragocjen je ovo trenutak naše političke stvarnosti: teolog, ponajviše zainteresiran za mističko islamsko iskustvo, kao politički izverziran i dostojanstven zvaničnik, uspijeva umaći provokaciji koja bi trebala završiti na još jednom općem mjestu: SDA je najgora – jer urednica je već podsjetila da se SDA bezuspješno borila za rezoluciju. (Bit će to vidljivo i u nastavku: revizija presude za genocid, je li Vas Bakir Izetbegović zvao u Vijećnicu...)

Sudeći po reakcijama na moj tekst, na navedeni podcast, na tekst kolege Avdića – mnogi slojevi bošnjačke političke i intelektualne javnosti jedva su dočekali da se na ovakav način progovori o korištenju pamćenja genocida kao načinu političkog ograničavanja Bošnjaka i svođenja ove političke zajednice na simpatičnu etničku grupaciju koja je pretrpjela genocid i kojoj smo dužni postavljati spomenike, dolaziti na dženaze i tugaljivo iskazivati saučešće.

Oslobođenje i njegova urednica danas upravo žele to: vratiti Bošnjake u 1983. Kada su mnogi današnji saradnici, kolumnisti i ugledni, redovni gosti ovog lista bili na optuženičkoj klupi ili izopćeni, praćeni i progonjeni... a Oslobođenje formiralo „narativ“ o državnim neprijateljima i islamskom fundamentalizmu.

I ta 1983. bila je – između niza drugih razloga – problematična jer su Bošnjaci, tada Muslimani, već podaleko iskočili iz svojih apolitičkih okvira: od vjersko-kulturne ka političkoj zajednici.

Baš kao u doba borbi za vakufsko-mearifsku (vjersko-prosvjetnu) autonomiju početkom 20. stoljeća. Jer Oslobođenju, značajnim slojevima SDP-a i Naše stranke, mnogim važnim krugovima koji gravitiraju Islamskoj zajednici, Zapadnjacima i pogotovo našim zapadnim susjedima – Bošnjaci su divna, prihvatljiva i poželjna zajednica, sve dok im se ide na žalost a ne na pregovore; sve dok "temeljno bošnjački krugovi" ne govore svojim, bošnjačkim političkim glasom.