Srbija i Albanija za članstvo u EU bez prava veta

Kako EU može rasti, a da pritom ostane sposoban za djelovanje? Jedna je ideja da bi se nove članice trebale pridružiti bez prava veta. Nisu svi kandidati protiv toga, piše njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung.

U nastavku prenosimo u cijelost tekst novinara Michaela Martensa za FAZ.

Ruski rat protiv Ukrajine donio je pomak u prethodno zastoju u politici proširenja Europske unije. Ukrajina i Moldavija proglašene su zemljama kandidatkinjama 2022. godine. Sljedeće godine, Gruzija je čak dobila taj status. To bi bilo nezamislivo bez pokušaja potpune invazije Rusije na Ukrajinu. Osim toga, tu je šest "trajnih" (potencijalnih) zemalja kandidatkinja Zapadnog Balkana, kao i i Turska, barem formalno.

Međutim, potonja je, zajedno s Gruzijom, samo na papiru pripadala skupini zemalja kandidatkinja. Razgovori s Turskom, zemljom s političkim zatvorenicima i bez funkcionalne vladavine prava, zamrznuti su. Dok u Gruziji postoji snažna javna podrška pristupanju, vlada je sustavno distancirala zemlju od EU. Europska komisija nedavno je uputila i snažnije kritike Srbiji. Nadalje, u Srbiji više nema većinske podrške za pristupanje.

To ostavlja sedam kandidatkinja čije vlade i stanovništvo istinski žele članstvo u EU: Osim Ukrajine i Moldavije, to su Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, iako izgledi nisu obećavajući za sve.

Kosovo nije priznalo pet od 27 država članica EU. U Bosni, srpski političar Milorad Dodik, koji odnedavno ima određenu podršku i u SAD, pokušava razbiti zemlju. Sjevernu Makedoniju blokira Bugarska. To ostavlja četiri države s ozbiljnim nadama za pridruživanje.

Ali postoji ozbiljna prepreka koja nema nikakve veze s veličinom kandidatkinja za pridruživanje: pravo veta i pitanje funkcionalnosti EU. Emmanuel Macron je to odavno podcrtao. Već u aprilu 2018. francuski predsjednik je Europskom parlamentu rekao: „Ne želim Balkan koji se okreće prema Turskoj ili Rusiji – ali također ne želim Europu koja se već muči funkcionirati s 28, a sutra s 27 (članica), a onda odluči da jednostavno možemo nastaviti galopirati do 30 ili 32 sutra, pod istim pravilima.“

Iste godine Macron je na samitu EU-Zapadni Balkan u Sofiji potvrdio: „Ono što smo vidjeli u proteklih 15 godina je kurs koji je slabio Europu svaki put kada smo razmatrali proširenje.“ Ni postojeće ni potencijalne nove članice nemaju koristi ako EU, sa svojim sadašnjim funkcioniranjem, nastavi prema još većem proširenju. Nakon što je Francuska 2019. blokirala početak pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, Macron je to opravdao ističući da si EU ne može priuštiti nove igrače s pravom veta. EU ne bi mogla donositi teške odluke, upozorio je Macron, referirajući se na načelo jednoglasnosti u ključnim područjima politike: "Ne funkcionira dobro s 27 - pa kako možete objasniti da bi bolje funkcioniralo s 28, 29, 30, 32 (članice)?"

Geopolitičke okolnosti su se od tada temeljno promijenile zbog ruskog rata i američkog distanciranja od transatlantskog poslijeratnog poretka, ali upozorenja o nemogućnosti funkcioniranja EU nisu zastarjela; naprotiv, funkcionalna EU je važnija nego ikad. Ali što bi se dogodilo sa sposobnošću djelovanja Unije koja je već više puta ograničena vetom ili prijetnjama vetom - iz Budimpešte, ponekad iz Bratislave, Nikozije ili drugih glavnih gradova? Zamislite EU u koju bi bili i Kišinjev, Kijev i Tirana i Podgorica svi uz mehanizam blokiranja – a da ne spominjemo Beograd, Sarajevo ili Tbilisi.

Nova Mađarska vreba posvuda. Ako ne danas, onda sutra ili prekosutra. Kako onda EU može zadovoljiti geopolitičke potrebe i ostati sposobna za djelovanje? Budući da je ukidanje načela jednoglasnosti u EU malo vjerojatno, ne samo zato što bi bila potrebna jednoglasnost, što nije predvidivo, već nekoliko godina kruži ideja koja je nedavno dobila znatno više na značaju: EU bi mogao primiti nove članice, ali im uskratiti pravo veta. Albanski premijer Edi Rama već je proglasio slaganje svoje zemlje: "Dovedite nas u Europu i spreman sam potpisati sporazum koji jasno navodi da ne želimo pravo veta", rekao je u siječnju.

To će dati postojećim članicama EU jamstvo da se "neka luda osoba s Balkana ne bi mogla pridružiti klubu s pravom veta, a zatim početi nametati svoju volju drugima", rekao je političar, poznat po svom nekonvencionalnom stilu.

Već u studenom 2025., nakon razgovora s talijanskom premijerkom Giorgijom Meloni, potvrdio je: „Spremni smo, kao što sam rekao tijekom sastanka i u drugim prilikama, postići dogovor s EU, ne koristeći ni veto ni glasanje.“ Zalagao se za prijem novih država kao „članica s alternativnim statusom“.

Rama nije jedini pogođeni šef vlade koji je to javno rekao.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić također je izrazio otvorenost za uvjetno pridruživanje. „Za Srbiju je članstvo u EU bez veta prihvatljivo. Najvažniji aspekt za nas je jedinstveno tržište i slobodno kretanje robe, ljudi i kapitala“, rekao je Vučić u ponedjeljak za FAZ.

„To su temeljne vrijednosti koje želimo postići članstvom u EU“, dodao je.

Druge zemlje, poput Crne Gore, trenutno u potpunosti odbacuju taj model, barem javno. Iza kulisa, nije tako jasno, kaže Anton Hofreiter (Zeleni), koji predsjedava Odborom za poslove EU Bundestaga od 2021. i koji je opsežno proučio tu ideju.

Političar je za Frankfurter Allgemeine Zeitung rekao da prima signale iz država Zapadnog Balkana da se prijedlog smatra konstruktivnim i realističnim: „Izvana, postoji niz vlada koje ga odbacuju s gađenjem i ogorčenjem. Privatno, to je druga priča.“

Jasno daje do znanja da nije za ideju koju su razni europski think tankovi uveli u raspravu: Radi se o tome da bi se pravo veta moglo privremeno suspendirati prije nego što se automatski proširi na nove članice, na primjer, deset godina nakon pristupanja. To bi bilo besmisleno ako se do tada ne reformira načelo jednoglasnosti EU-a, tvrdi Hofreiter.

Suspenzija mora biti neograničena dok se ne postigne uspješna reforma – iako nitko ne zna hoće li do nje ikada doći. Naravno, to nosi rizik da će tada u EU trajno postojati zemlje bez prava veta. „Ali alternativa je da te zemlje uopće ne postanu članice EU ili da se pronađu druge posredničke strukture u kojima imaju još manji utjecaj.“

Ali bi li trajno isključenje prava veta uopće bilo kompatibilno s europskim pravom? Njemačko ministarstvo vanjskih poslova smatra da je to zaista problem, te se poziva se na članak 4. Ugovora o EU, koji utvrđuje jednakost svih država članica. Hofreiter uzvraća: „Proširenje je automatski izmjena ugovora. Stoga se odricanje od veta može uključiti u ugovor o pristupanju.“

Pravni stručnjaci smu to potvrdili. Hofreiter dodaje, ne navodeći imena, da postoje i zastupnici u CDU/CSU i SPD-u koji smatraju pristupanje bez veta održivim rješenjem. Nedavne izjave vođe parlamentarne skupine CDU/CSU Jensa Spahna u intervjuu za portal "Politico" sugeriraju skepticizam unutar najveće parlamentarne skupine u Bundestagu u vezi s bilo kakvim proširenjem, bilo s vetom ili bez njega: "Europa prvo mora postati bolja, brža i jača u donošenju odluka prije nego što ponovno postane veća."

Odbijanje država kandidatkinja (osim Albanije) pridruživanja EU kao članica drugog reda, štoviše, neće potrajati ako pristupanje bez prava veta zapravo postane stvarna mogućnost, pretpostavlja Hofreiter: "Volio bih vidjeti državu kojoj se ponudi ugovor o pristupanju spreman za potpisivanje sa svim ogromnim prednostima članstva s samo jednim ograničenjem, a zatim ga odbije." Zamislite, na primjer, Albaniju, gdje više od 90 posto stanovništva podržava cilj pristupanja EU, a na stolu je sporazum o pristupanju spreman za potpisivanje. "I samo da bi Edi Rama mogao imati veto, on ga odbija? To politički ne bi preživio." Upravo je zato Rama vjerojatno ponovno potvrdio svoju spremnost da se pridruži bez veta.

Ako se država kandidatkinja na kraju procesa pristupanja suoči s teškim izborom: pridružiti se bez veta ili trajno ostati izvan i time se odreći svih ostalih privilegija članstva, uključujući ogromne ekonomske prednosti, izbor neće biti težak, pretpostavlja Hofreiter.

Naravno, ovo rješenje nije idealno, jer bi doista stvorilo dvije klase članica – ali situacija je takva kakva jest: „Jedan od glavnih razloga za velik otpor prema proširenju, posebno u Francuskoj i Nizozemskoj, ali i u drugim zemljama, oduvijek je bio argument da više nisu potrebni igrači s pravom veta. Postoje i drugi argumenti, ali u svojoj srži, uvijek se radi o vetu.”

On sam ne smatra pravo veta toliko opasnim koliko se prikazuje, ali to nije poanta.

"Dok god veto formalno postoji, nemamo šanse za proširenje”, smatra Hofreiter.