Ustavni sud RS prihvatio zahtjev Bošnjaka za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa

Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (RS) na današnjoj sjednici ocijenilo je prihvatljivim zahtjev Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS-a, kojim se traži utvrđivanje povrede vitalnog nacionalnog interesa u vezi sa izmjenama Zakona o stvarnim pravima.

Kako je pojašnjeno u saopćenju Ustavnog suda RS-a, predmet odlučivanja Vijeća bilo je pitanje prihvatljivosti zahtjeva Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS-a za utvrđivanje povrede vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnog bošnjačkog naroda u vezi sa Zakonom o izmjeni Zakona o stvarnim pravima, koji je Narodna skupština RS-a izglasala na 17. sjednici održanoj 24. decembra prošle godine.

Vijeće je razmatralo da li postoje procesnopravni uslovi za meritorno odlučivanje o tome da li je osporavanim zakonom došlo do povrede vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnog bošnjačkog naroda.

S tim u vezi, Vijeće je utvrdilo da je zahtjev prihvatljiv s obzirom na to da je provedena procedura za zakone koji se odnose na vitalni nacionalni interes saglasno Amandmanu LXXXII na Ustav RS-a, kojim je dopunjen član 70. Ustava.

Takođe, Vijeće je konstatovalo i to da su ispunjene ostale procesne pretpostavke za meritorno odlučivanje o ovom zahtjevu te da će meritornu odluku donijeti u Ustavom određenom roku u narednih mjesec dana.

Izmjene Zakona o stvarnim pravima RS izazvale su protivljenje bošnjačkih predstavnika zbog njegovih mogućih posljedica. Iako se izmjene formalno predstavljaju kao socijalna mjera koja treba olakšati rješavanje stambenog pitanja mladih bračnih parova i porodica s više djece, problem nastaje u trenutku kada se pravo građenja bez naknade omogućava na zemljištu čiji vlasnički status nikada nije konačno riješen.

Riječ je o zemljištu koje je prije rata imalo status društvene ili državne imovine, a koje se danas vodi na RS ili lokalne zajednice.

Upravo taj dio bošnjački predstavnici smatraju spornim, jer pitanje državne imovine, prema ranijim odlukama Ustavnog suda BiH, nije u nadležnosti entiteta.

Posebno se upozorava na uticaj koji ove izmjene mogu imati na prava povratnika. U sredinama iz kojih su Bošnjaci tokom rata protjerani, ovakva rješenja mogu dovesti do toga da se zemljište na kojem bi povrat bio moguć trajno dodijeli trećim licima. Nakon izgradnje objekata, povrat imovine ili ostvarivanje prava bivših vlasnika postaje gotovo nemoguće.

Iako zakon ne sadrži etničke odredbe i formalno je neutralan, njegovi efekti u praksi nisu jednaki za sve. Bošnjaci koji se nisu vratili u pojedine dijelove RS-a nemaju realnu mogućnost da koriste benefite koje zakon nudi, dok se istovremeno imovina na tim područjima trajno stavlja u funkciju novih korisnika.